Priviđenja - Miloš Crnjanski

Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,

što se sad, nestajući, rasipa u prazninu,

osvetlivši mi put i bezdan u isti mah?

Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,

na koje sam, kroz blagost i žalost i tišinu,

stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti prah?

Odlazim, dakle, sa tela toplih i mladih srna,

ledu, na vrhu nekom, u bolnom svom hitanju?

A plač mi samo vraća se, porfiru jednog zrna,

što visi, o drhćućem, žarkom koncu, u svitanju?

Tu, tu bih, u ovom životu, da me oblije slap

svih divota čulnih, kao pad mirisnog mleka,

A, čini mi se, jedna jedina takva blista kap,

nad peskom pustinja i tla, nad zemljom, daleka.

Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,

što se sad, nestajući, rasipa u prazninu,

osvetlivši mi put i bezdan u isti mah?

Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,

na koje sam, kroz blagost i žalost i tišinu,

stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti prah?